Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Da li treba da se molimo svecima?

Da li treba da se molimo svecima?

SVAKO od nas je nekad imao problem koji ga je mučio i o kom je želeo s nekim da priča. U zavisnosti od toga o kom problemu je reč, možda smo potražili pomoć prijatelja za kog smo znali da će nas razumeti i da je i sam uspešno rešio sličan problem. Kako je samo lepo imati saosećajnog prijatelja sa dosta iskustva!

Neki se slično osećaju kada je u pitanju molitva. Nije im lako da se obrate Bogu koji im deluje i suviše uzvišeno, pomalo zastrašujuće. Mnogo im je lakše da se mole nekom svecu. Oni misle da će ih sveci lakše razumeti jer su i sami kao ljudi doživljavali probleme i nevolje. Na primer, pravoslavci „svetog“ Nikolu smatraju zaštitnikom mornara i putnika, a „svetoj“ Petki (Paraskevi) obraćaju se radi izlečenja i zaštite. S druge strane, kada neki katolik izgubi nešto dragoceno, možda će se moliti „svetom“ Antunu Padovanskom — zaštitniku tragača za izgubljenim stvarima.

Međutim, kako možemo znati da li je upućivanje molitvi svecima u skladu sa onim što stoji u Svetom pismu? Ako želimo da naše molitve stignu do Boga, sigurno je na mestu da se pitamo da li ih on čuje. Takođe treba da znamo šta Bog misli o molitvama koje se upućuju preko svetaca.

BIBLIJSKO GLEDIŠTE

Običaj da se molitve upućuju svecima zasniva se na učenju da sveci posreduju između Boga i ljudi. Prema jednom grčkom delu koje se bavi dogmama Pravoslavne crkve, „sveci brinu za svoju braću koja su na zemlji tako što posreduju kod Gospoda u njihovu korist“ (Domatikê tes Orthodoxou Anatolikés Ekklésias). Dakle, onaj ko se moli svecima nada se da će dobiti Božju naklonost preko njih jer su oni u povlašćenom položaju pred Bogom.

Da li se takvo učenje nalazi u Svetom pismu? Neki kažu da se na osnovu reči apostola Pavla može zaključiti da je na mestu moliti se svecima. Na primer, on je suhrišćanima u Rimu napisao: „Zaklinjem vas, braćo, našim Gospodom Isusom Hristom i ljubavlju koja potiče od duha, da se zajedno sa mnom gorljivo molite Bogu za mene“ (Rimljanima 15:30). Da li je Pavle molio hrišćane da posreduju kod Boga u njegovu korist? Teško da bi se to moglo reći. Pre bismo mogli zamisliti da ti hrišćani traže od Pavla, Hristovog apostola, da posreduje u njihovu korist. Ali čak ni to se nije desilo. Dakle, Pavle je ovim rečima pokazao da možemo zamoliti suvernika da se moli za nas. Ali sasvim je nešto drugo moliti se nekome jer verujemo da je  na nebu i da može naše molbe preneti Bogu. Zašto to kažemo?

Apostol Jovan je u svom jevanđelju zapisao Isusove reči: „Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim preko mene“ (Jovan 14:6). On je takođe učenicima rekao: ’Otac će vam dati što god ga zamolite u moje ime‘ (Jovan 15:16). Isus nije rekao da treba da se molimo njemu i da će onda on preneti naše reči Bogu. Ako želimo da Bog usliši naše molitve, treba da se molimo direktno njemu, ali u ime Isusa.

Kada su učenici pitali Isusa kako da se mole, on im je rekao: „Kad se molite, recite: ’Oče, neka se sveti ime tvoje‘“ (Luka 11:2). Dakle, svaki put kad se molimo, treba da se obraćamo samo Bogu, a ne Isusu ili nekom drugom. U svetlu ovog nedvosmislenog Isusovog učenja, nameće se logičan zaključak da naše molitve treba da upućujemo direktno Bogu preko Isusa Hrista, a ne preko „svetaca“.

Molitva je čin obožavanja Boga. Ako bismo upućivali molitve nekom drugom osim Bogu, to ne bi bilo u skladu s biblijskim učenjima (Jovan 4:23, 24; Otkrivenje 19:9, 10). Jedino Bog zaslužuje da mu se molimo.

DA LI MOŽEMO SA SLOBODOM DA PRISTUPIMO BOGU?

U Propovedi na gori, Isus je pomenuo primer deteta koje od svog oca traži nešto za jelo. Da li bi mu on umesto hleba dao kamen? Ili zmiju otrovnicu umesto ribe? (Matej 7:9, 10). Bilo bi nezamislivo da brižan roditelj učini tako nešto.

Kao što brižan otac želi da mu dete slobodno priđe, tako i Bog želi da mu se obraćamo u molitvi

Razmislite sada o sličnom poređenju u kom ste vi u ulozi roditelja. Recimo da vaše dete nešto želi da vas zamoli. Vi ste se uvek trudili da budete bliski i pristupačni. Pa ipak, vaše dete se bez razloga plaši kako ćete reagovati i zato moli nekoga da vam prenese njegovu molbu. Kako biste se osećali? Zamislite da mu to pređe u naviku i da počne da komunicira sa vama samo preko tog posrednika. Da li bi vam to odgovaralo? Naravno da ne bi. Brižni roditelji žele da im deca priđu i sa svom slobodom kažu šta god žele.

Kada je Isus objasnio poređenje o detetu koje traži hranu od oca, rekao je sledeće: „Dakle, ako vi, iako ste zli, znate da dajete svojoj deci dobre darove, koliko će više Otac vaš koji je na nebesima dati dobra onima koji ga mole!“ (Matej 7:11). Nema sumnje da svaki roditelj i te kako želi da svom detetu pruži najbolje. Želja našeg nebeskog Oca da čuje i usliši naše molitve još je jača.

Ne treba da dozvolimo da nas razmišljanje o našim slabostima spreči da se molimo. Bog želi da mu se direktno obraćamo i zato nikome nije poverio slušanje naših molitvi. U Bibliji nalazimo sledeći podsticaj: „Baci na Jehovu breme svoje, i on će te podupreti“ (Psalam 55:22). Nije nam potrebno posredovanje svetaca niti ikog drugog jer možemo slobodno da pristupimo Bogu u molitvi.

Našem nebeskom Ocu je stalo do svakog od nas pojedinačno. On želi da nam pomogne da rešimo svoje probleme i poziva nas da mu se približimo (Jakovljeva 4:8). Zaista je divno što imamo priliku da pristupimo svom Bogu i Ocu „koji sluša molitve“ (Psalam 65:2).