Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Pronašao sam utehu kada mi je bila najpotrebnija

Pronašao sam utehu kada mi je bila najpotrebnija

Iznenada sam se našao licem u vodi. Pokušao sam da podignem glavu da bih udahnuo, ali vratni mišići nisu reagovali. Prestravljen, probao sam da se okrenem na stranu, ali nisam mogao da pomerim ni noge ni ruke. Voda je počela da mi ulazi u pluća. Tog toplog letnjeg dana 1991, moj život se iz korena promenio.

ROÐEN sam u gradu Serenču, a odrastao u selu Tisaladanju na severoistoku Mađarske. U junu 1991. sam otišao s društvom na jedno mesto na reci Tisi, gde ranije nikada nismo bili. Misleći da je voda duboka, skočio sam na glavu. Bila je to užasna greška! Polomio sam tri vratna pršljena i oštetio kičmenu moždinu. Moj drug je video da se ne pomeram, pa me je pažljivo podigao i izvukao iz vode da se ne udavim.

Bio sam pri svesti i znao sam da nešto ozbiljno nije u redu. Nakon što je pozvana hitna pomoć, došao je helikopter koji me je prebacio u bolnicu, gde su se doktori pobrinuli za mene. Kasnije sam prebačen u glavni grad, Budimpeštu, na rehabilitaciju. Tri meseca sam morao da ležim na leđima. Iako sam mogao da pomeram glavu, od ramena nadole bio sam nepokretan. Sa 20 godina, potpuno sam zavisio od drugih. Bio sam toliko očajan da sam želeo da umrem.

Konačno je došlo vreme da idem kući i moji roditelji su dobili obuku kako da mi pružaju negu. Ali za njih je ta briga bila naporna i fizički i emocionalno. Posle otprilike godinu dana, pao sam u depresiju. Tada sam dobio stručnu pomoć, nakon čega sam počeo drugačije da gledam na svoju invalidnost.

Takođe sam počeo dublje da razmišljam o životu. Ima li neku svrhu? Zašto se ova tragedija dogodila baš meni? U potrazi za odgovorima, čitao sam razne časopise i knjige. Pokušao sam da čitam i Bibliju, ali mi je bilo teško da je razumem. Zato sam odustao. Čak sam razgovarao i s jednim sveštenikom, ali ono što mi je rekao nije mi delovalo uverljivo.

Onda, u proleće 1994, dvoje Jehovinih svedoka je posetilo mog oca i on ih je zamolio da razgovaraju sa mnom. Slušao sam dok su objašnjavali kako će Bog pretvoriti zemlju u raj i ukloniti bolesti i patnju. Sve je to zvučalo veoma dobro, ali ja sam bio skeptičan. Pa ipak, uzeo sam od njih dve knjige temeljene na Bibliji. Nakon što sam ih pročitao, Svedoci su predložili da proučavaju sa mnom i ja sam prihvatio. Takođe su me podstakli da se molim.

Uverio sam se da je Bogu zaista stalo do mene

Nakon više razgovora, dobio sam odgovore na svoja pitanja direktno iz Biblije. Takođe sam se uverio da je Bogu stvarno stalo do mene. Konačno, nakon što sam proučavao Bibliju dve godine, 13. septembra 1997, krstio sam se kod kuće u kadi. Bio je to jedan od najsrećnijih dana u mom životu.

Godine 2007, trajno sam se preselio u Budimpeštu, u jedan dom za invalidna lica. Od tada imam mnoge prilike da s drugima delim predivne stvari koje sam naučio. Kada je lepo vreme, zahvaljujući motornim invalidskim kolicima kojima upravljam bradom, mogu čak i da izađem napolje da bih razgovarao s drugima.

Uz velikodušnu pomoć jedne porodice iz moje skupštine, nabavio sam laptop koji radi tako što registruje moje pokrete glavom. On mi omogućava da zovem ljude putem interneta i pišem pisma onima koji nisu bili kod kuće kada su ih posetili članovi moje skupštine. Tako usavršavam svoje veštine komunikacije i to mi pomaže da ne razmišljam o sebi.

Prenošenje biblijske poruke preko interneta pomoću posebnog kompjutera

Čak mogu i da idem na naše sastanke. Kada stignem u Dvoranu Kraljevstva, moji suvernici me pažljivo nose u kolicima jedan sprat do mesta gde se održava sastanak. Tokom sastanaka, kada je publika pozvana da učestvuje, brat koji sedi do mene podiže ruku umesto mene. Zatim, dok ja govorim, on mi drži Bibliju ili publikaciju koju razmatramo.

Stalno trpim bolove i drugi skoro sve rade za mene. Zato se ponekad osećam slomljeno. Ali utehu nalazim u prijateljstvu s Jehovom Bogom, znajući da me sluša kada delim s njim svoje brige. Snagu mi pruža svakodnevno čitanje Biblije, kao i moja duhovna braća i sestre. Njihovo prijateljstvo, emocionalna podrška i molitve za mene, pomažu mi da održim mentalnu i emocionalnu ravnotežu.

Jehova mi je pružio utehu baš onda kada mi je bila najpotrebnija. Takođe mi je ulio nadu da ću imati savršeno zdravlje u novom svetu. Zato čeznem za vremenom kada ću moći ’da hodam i poskakujem i hvalim Boga‘ zbog njegove ogromne ljubavi i dobrote (Dela apostolska 3:6-9).