U 5 sati ujutro brata Femija Durodolu i njegovu ženu Janu probudio je telefonski poziv starješine iz njihove skupštine. Jana kaže: “Brat nam je rekao: ‘Nemojte paničariti, samo budite spremni. Ruska vojska dolazi u Kijev!’ U tom trenutku ukočila sam se od straha.”

Taj mladi bračni par se odjenuo, popio zadnju šalicu kave u svom domu i pročitao dnevni citat. Citat za taj dan glasio je: “Sačuvajte mir i pouzdajte se u mene – to će biti vaša snaga” (Izaija 30:15). Femi se usrdno pomolio Jehovi. Femi, koji je iz Nigerije, i Jana, rođena Ukrajinka, uzeli su svoje ruksake, ostavili sve za sobom i potražili utočište u Nizozemskoj.

Nešto slično doživljavaju i mnoga druga naša braća i sestre koji odluče napustiti svoj dom zbog ruske invazije, koja je započela 24. veljače 2022. U Ukrajini ima gotovo 130 000 Jehovinih svjedoka. Dosada je više od 36 000 naše braće i sestara odlučilo napustiti svoj dom, a više od 16 000 potražilo je utočište u drugim zemljama. Mnogi su ostavili dom, posao i skupštinu. Dok traje rat, muškarci u Ukrajini u dobi od 18 do 60 godina ne smiju napustiti zemlju. No državljani drugih zemalja mogu otići iz zemlje.

Oni koji su pobjegli iz svog doma mogli su ponijeti samo najosnovnije. Ukrcali su se na prepune vlakove i autobuse te krenuli na naporno putovanje prema sigurnijim područjima. No često nisu znali koje je njihovo krajnje odredište. Uz čvrsto pouzdanje u Jehovu napustili su razorene gradove, u koje se možda nikada neće vratiti.

“Sve smo ostavili, ponijeli smo samo par stvari”, kaže Jana. “To nas je stvarno podsjetilo da ništa nije toliko važno kao naš odnos s Jehovom.”

U blizini doma sestre Lilije Antonjuk u Kijevu odjekivale su snažne eksplozije, a sirene za zračnu opasnost postale su dio svakodnevice. Ceste i ulice bile su zakrčene izgorenim automobilima i ruševinama zgrada i mostova.

Lilija i njena 17-godišnja kćer Oleksandra odlučile su otići iz Ukrajine. Nekoliko su dana putovale prekrcanim vlakom do Poljske. Imale su jako malo hrane i morale su satima stajati u vlaku. Sestre su osjetile olakšanje kad su stigle u poljski grad Przemyśl.

“Kad smo ugledale braću s natpisima ‘JW.ORG’, znale smo da će sve biti u redu”, kaže Lilija. Braća su ih odvela u dvoranu, gdje su se ugrijale, najele i odmorile. Ubrzo nakon toga pronašli su im smještaj.

“Osjetile smo da se Jehova brine za nas i to je ojačalo našu vjeru”, rekla je Lilija, koja se sa svojom kćerkom sada nalazi u Njemačkoj. “Neizmjerno sam zahvalna Jehovi na njegovoj ljubavi i na ljubavi braće i sestara, koji su spremni pružiti pomoć u teškim trenucima.”

Grad Zaporižja doživio je strašna razaranja. Sestra Anastasija Kovaljova opisala je kako su izgledali zračni napadi na taj grad. Iz svog je stana vidjela bljeskove iz artiljerijskog oružja i čula zaglušujuće eksplozije. Budući da su Anastasijini nećak i nećakinja, koji imaju sedam i tri godine, bili prestravljeni zbog neprestanog bombardiranja, obitelj je odlučila napustiti grad. “Nismo mogli ponijeti mnogo toga sa sobom, pa nam je nedostajalo odjeće i drugih stvari”, kaže Anastasija. “No braća su se za sve pobrinula. Dobili smo sve što nam je potrebno, pa i više od toga.” Anastasija, njena šogorica Anja te nećak i nećakinja otputovali su preko Poljske u Njemačku.

Sestra Anastasija Ščukina i njena majka, sestra Olga Lisenko, zaključale bi se u hladan podrum svoje male kuće svaki put kad bi se oglasile sirene za zračnu opasnost. Obje su pionirke i po potrebi su služile u gradiću Brajlivu, u Vinickoj oblasti. Dugo su se dvoumile da li da odu ili da ostanu, ali na kraju su odlučile otići jer je stanje bilo sve gore. Ponijele su samo ono najosnovnije. Putovale su vlakom dva dana i za to vrijeme gotovo uopće nisu spavale. Odlazak je posebno teško pao Olgi, koja ima 58 godina i slabog je zdravlja. Stigle su u poljski grad Rzeszów u 2 ujutro. Ondje su ih dočekali njihovi suvjernici. “Iako je bilo jako kasno, braća su nas čekala”, rekla je Anastasija. “Beskrajno smo zahvalne Jehovi i braći i sestrama.”

Brat Andrzej Hiba, koji je poljski državljanin, i njegova žena Elizabeth, koja je Britanka, živjeli su u gradu Sumiju. Skrivali su se u podrumu jednog našeg brata zajedno s još petero osoba. Čuli su kako borbeni avioni nadlijeću grad te kako ulicama odjekuje pucnjava i bombardiranje. Braća su se ohrabrila dok su gledala biblijsku dramu Jehova, u tebe se uzdam!, koja govori o tome što je kralj Ezekija poduzeo kad su Asirci prijetili napadom na Jeruzalem.

“Braća su nam slala ohrabrujuće biblijske retke, kao što je 27. psalam”, rekao je Andrzej, koji se sa svojom ženom sada nalazi u Poljskoj.

Iako su naša braća i sestre izgubili sve u materijalnom pogledu, uvjereni smo da će ih Jehova blagosloviti dok s pouzdanjem iščekuju budućnost bez rata (Filipljanima 3:8).