Nazdraviti nekome čašom vina (ili nekog drugog alkoholnog pića) stari je i rašireni običaj iako se način na koji to ljudi čine razlikuje od zemlje do zemlje. Ponekad se ljudi koji nazdravljaju kucnu čašama. Osoba koja izgovara zdravicu obično nekome zaželi sreću, dobro zdravlje, dug život ili spomene slične dobre želje. Ostali koji nazdravljaju mogu izraziti svoje slaganje ili podignuti čaše i ispiti malo vina. Mnogima taj običaj djeluje bezazleno ili iz pristojnosti sudjeluju u njemu, no Jehovini svjedoci ga iz valjanih razloga izbjegavaju.

Ne izbjegavaju ga zato što drugima ne žele sreću i dobro zdravlje. Kad je vodeće tijelo iz prvog stoljeća napisalo jedno pismo skupštinama, zaključilo ga je riječju koja se može prevesti “Budite zdravi!”, “Ostajte dobro!” ili “Zdravo!” (Djela apostolska 15:29). A neki sluge pravog Boga kraljevima su znali govoriti: “Neka je gospodar moj (...) živ dovijeka!” ili “Neka je kralj živ dovijeka!” (1. Kraljevima 1:31; Nehemija 2:3).

No otkuda potječe zdravica? U engleskom izdanju Kule stražare od 1. siječnja 1968. nalazi se citat iz djela The Encyclopædia Britannica: “Običaj da se čašom vina drugima poželi dobro zdravlje najvjerojatnije potječe od jednog vjerskog obreda iz daleke prošlosti kada su ljudi pili u čast bogova i umrlih. Prilikom jela Grci i Rimljani su izlijevali žrtve ljevanice svojim bogovima, a na obrednim su gozbama pili u čast njima i mrtvima” (13. svezak, 121. stranica, izdanje iz 1910). U toj enciklopediji u nastavku stoji: “Običaj nazdravljanja živim ljudima mora da je oduvijek usko povezan s pijenjem koje je bilo svojevrsna žrtva bogovima.”

Je li i danas tako? International Handbook on Alcohol and Culture iz 1995. kaže: “[Nazdravljanje] je vjerojatno preuzeto od drevnih žrtava ljevanica u kojima se bogovima prinosila sveta tekućina: krv ili vino u zamjenu za želju ili molbu sažetu riječima ‘Živjeli!’ ili ‘Uzdravlje!’”

Istina, to što neki predmet, motiv ili običaj potječu iz neke drevne krive religije ili imaju sličnosti s njom ne znači uvijek da ih sluge pravog Boga moraju izbjegavati. Uzmimo kao primjer šipak. U jednoj poznatoj biblijskoj enciklopediji piše: “Izgleda da se šipak koristio kao sveti simbol i u poganskim religijama.” Unatoč tome, Bog je zapovjedio da se na rubu tunike velikog svećenika od prediva načine šipci, a oni su krasili i bakrene stupove Salamunovog hrama (2. Mojsijeva 28:33; 2. Kraljevima 25:17). I vjenčani prsten nekoć je imao vjersko značenje. Pa ipak, većina ljudi danas to ne zna i za njih je to samo znak da je netko u braku.

Što je s korištenjem vina u vezi s vjerskim obredima? Naprimjer, građani Šekema, koji su štovali Baala, jednom su “otišli u dom boga svojega te su jeli, pili i proklinjali Abimeleka”, Gideonova sina (Suci 9:22-28). Što misliš, bi li osoba odana Jehovi pila s njima i možda molila bogove da kazne Abimeleka? Opisujući vrijeme kad su se mnogi u Izraelu bunili protiv  Jehove, Amos je rekao: “Ispruženi leže kraj svakoga žrtvenika i vino oglobljenih piju u hramu bogova svojih” (Amos 2:8). Bi li tako postupio sluga pravog Boga, bez obzira na to je li se vino izlijevalo kao žrtva ljevanica u čast bogovima ili se samo pilo u tu svrhu? (Jeremija 7:18). Bi li sluga pravog Boga dignuo čašu vina i molio bogove da utječu na nečiju budućnost ili da ga blagoslove?

Zanimljivo je da su Jehovini sluge ponekad podizali ruke prema nebu i molili za dobar ishod. Oni su podizali ruke prema pravom Bogu. O tome čitamo: ‘Salamun je stao pred žrtvenik Jehovin i raširio ruke svoje prema nebu, govoreći: “Jehova, Bože Izraelov, nema Boga kao što si ti. Čuj s mjesta gdje prebivaš, s neba, čuj i oprosti!”’ (1. Kraljevima 8:22, 23, 30). Slično tome, ‘Ezra je blagoslovio Jehovu, a sav je narod podignutih ruku odgovorio: “Amen! Amen!” Potom su se poklonili i pali ničice pred Jehovom’ (Nehemija 8:6; 1. Timoteju 2:8). Očito je da te vjerne osobe ruke nisu podizale prema nebu zato da bi dobile blagoslov od nekog boga sreće (Izaija 65:11).

Kad danas ljudi nekome nazdravljaju, možda ne misle na to da traže odgovor ili blagoslov nekog boga. S druge strane, ne znaju ni objasniti zašto čaše podižu prema nebu. Pa ipak, to što ne razmišljaju previše o tome nije razlog da pravi kršćani smatraju da su dužni držati se njihovog običaja.

Opće je poznato da i u drugim stvarima Jehovini svjedoci ne postupaju kao većina ljudi. Naprimjer, mnogi ljudi pozdravljaju državne simbole ili zastavu i to ne smatraju činom obožavanja. Pravi kršćani ne miješaju se u odluke drugih ljudi, ali osobno ne iskazuju državi štovanje na takav način. Ako znaju kada će se neki takav čin održati, mnogi Jehovini svjedoci taktično ga izbjegnu da ne bi uvrijedili druge. Bilo kako bilo, nipošto neće sudjelovati u domoljubnim gestama koje nisu u skladu s Biblijom (2. Mojsijeva 20:4, 5; 1. Ivanova 5:21). Danas ljudi možda ne smatraju da nazdravljanje ima veze s religijom. Pa ipak, postoje opravdani razlozi zašto kršćani ne sudjeluju u zdravicama, koje porijeklo vuku iz vjerskih obreda te čak i danas izgleda kao da se njima od ‘neba’ traži blagoslov, ili takoreći pomoć od nadljudskog izvora (2. Mojsijeva 23:2).