JE LI te ikada razljutilo nečije nepristojno ponašanje? Da li brzo nešto poduzmeš kad iskvarujući utjecaji počnu ozbiljno utjecati na tvoje bliske prijatelje?

Ponekad je potrebno poduzeti hitre i odlučne korake da bi se zaustavilo širenje ozbiljnog grijeha. Naprimjer, kad je Izraelcima u 15. stoljeću pr. n. e. prijetila opasnost da postanu nečisti zbog sramotnog grijeha, Aronov unuk Fines krenuo je u odlučnu akciju da ukloni ono što je loše. Jehova Bog je to odobrio, rekavši: “Fines (...) odvrati gnjev moj od sinova Izraelovih otvorivši revnost za me među njima” (4. Mojsijeva 25:1-11).

Fines je učinio ispravnu stvar s ciljem da zaustavi širenje nečistih postupaka. No što ako se prekomjerno ljutimo zbog običnih ljudskih propusta? Ako reagiramo naglo ili bez pravog razloga, nećemo baš ispasti borci za pravdu, već netolerantne osobe — osobe koje nisu uviđavne prema tuđim manama. Što nam može pomoći da izbjegnemo tu zamku?

Jehova je “Bog koji je ljubomoran (revan); Bog koji ne podnosi suparništvo” (2. Mojsijeva 20:5, NS, fusnota). Kao Stvoritelj ima pravo tražiti da mu pokazujemo isključivu odanost (Otkrivenje 4:11). Pa ipak, Jehova je tolerantan prema ljudskim slabostima. Zbog toga je psalmist David o njemu pjevao: “Milostiv je i dobar Jehova, spor na gnjev i veoma blag. Ne gnjevi se jednako (...). Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam vraća po nepravdama našim.” Da, ako se kajemo, Bog nam “prašta sve grijehe” (Psalam 103:3, 8-10).

Zato što razumije grešnu ljudsku narav, Jehova se “ne gnjevi” na grešnike nakon što se pokaju (Psalam 51:5; Rimljanima 5:12). Ustvari, njegov je naum da ukloni grijeh i nesavršenost. Dok se to sasvim ne ostvari, Bog nam ne “vraća po nepravdama našim”, već milosrdno daje oprost na temelju otkupne žrtve Isusa Krista. Nikoga od nas ne bi se smatralo dostojnim preživljavanja da Jehova nije pokazao milosrđe kad je to bilo prikladno (Psalam 130:3). Zaista možemo biti zahvalni što je naš nebeski Otac, koji s pravom zahtijeva isključivu odanost, milosrdan Bog!

Budući da je Suvereni Gospodar svemira tolerantan u ophođenju s nesavršenim ljudima, zar i mi ne bismo trebali biti takvi? Tolerantnost se može definirati kao sklonost da budemo strpljivi prema mišljenjima ili postupcima drugih ljudi. Jesmo li mi osobno skloni tome da pokazujemo strpljivost i popustljivost kad drugi kažu ili učine nešto što nije težak grijeh, no možda je neumjesno?

Naravno, ne bismo smjeli biti pretolerantni. Naprimjer, velika šteta nastaje kad crkvena vlast tolerira nastrane svećenike koji učestalo zlostavljaju dječake i djevojčice. “Crkvene su vlasti zlostavljanje djece smatrale pukim trenutkom slabosti”, prokomentirao je jedan novinar u Irskoj, “te su stoga svećenika koji je zgriješio jednostavno preselile [na drugo mjesto].”

Da li se samim preseljenjem takvog čovjeka pokazuje ispravnu toleranciju? Nipošto! Zamisli da jedna liječnička komora  dozvoljava nekom neodgovornom kirurgu da i dalje operira, preseljavajući ga iz jedne bolnice u drugu, premda mu pacijenti umiru ili ih sakati. Pogrešni osjećaj kolegijalnosti može uzrokovati takvu “tolerantnost”. No što je sa žrtvama koje su zbog nemarnog, ili čak kažnjivog, postupanja izgubile život ili im je on upropašten?

Opasno je biti i premalo tolerantan. Kad je Isus bio na Zemlji, neki Židovi poznati kao zeloti neispravno su se koristili primjerom Finesa kako bi opravdali svoje postupke. Jedan ekstreman postupak nekih zelota bio je to što bi se “tokom praznika i sličnih događaja u Jeruzalemu znali pomiješati s masom i onda bi osobe koje su mrzili iznenada uboli bodežom”.

Kao kršćani nikada nećemo otići tako daleko da poput zelota fizički napadamo osobe koje nam nisu po volji. No jesmo li u određenoj mjeri netolerantni, pa stoga na druge načine napadamo osobe o kojima nemamo baš najbolje mišljenje — možda tako da pogrdno govorimo o njima? Ako smo uistinu tolerantni, nećemo se služiti takvim štetnim govorom.

Farizeji iz prvog stoljeća bili su još jedan netolerantan krug ljudi. Stalno su osuđivali druge i nisu uzimali u obzir ljudsku nesavršenost. Ponosni farizeji s prezirom su gledali na obične ljude i s omalovažavanjem ih nazivali ‘prokletim narodom’ (Ivan 7:49). Isus je s dobrim razlogom osudio te samopravedne osobe, rekavši: “Jao vama, pismoznalci i farizeji, licemjeri, jer dajete desetinu od metvice i kopra i kumina, a zanemarili ste ono što je važnije u Zakonu, naime pravdu i milosrđe i vjernost. To je bilo obavezno činiti, a ovo drugo ne zanemariti” (Matej 23:23).

Kad je to rekao, Isus nije umanjivao važnost držanja Mojsijevog zakona. Samo je želio reći da su ‘važniji’ aspekti Zakona zahtijevali da ga se primjenjuje s razumnošću i milosrđem. Isus i njegovi učenici uistinu su se posve razlikovali od netolerantnih farizeja i zelota!

Ni Jehova Bog ni Isus Krist ne prelaze preko zloće. Uskoro će ‘biti donesena osveta onima koji ne poznaju Boga i onima koji nisu poslušni dobroj vijesti’ (2. Solunjanima 1:6-10). Međutim, Isus u svojoj revnosti za pravednost uvijek oponaša svog nebeskog Oca i pokazuje strpljenje, milosrđe i brigu punu ljubavi prema svima koji žele činiti ono što je ispravno (Izaija 42:1-3; Matej 11:28-30; 12:18-21). Kakav li nam je divan primjer Isus ostavio!

Iako možemo gajiti veliku revnost za ono što je ispravno, primjenjujmo savjet apostola Pavla: “Podnosite jedan drugoga i spremno opraštajte jedan drugome ako tko ima razlog za pritužbu na koga. Kao što je Jehova spremno oprostio vama, tako činite i vi” (Kološanima 3:13; Matej 6:14, 15). Biti tolerantan znači podnositi mane i greške drugih u ovom nesavršenom svijetu. Moramo biti razumni u onome što očekujemo od drugih (Filipljanima 4:5).

Biti tolerantan nipošto ne znači odobravati neispravno postupanje ili zatvarati oči pred greškama. Možda određeni aspekt razmišljanja ili vladanja nekog suvjernika donekle nije u skladu s Jehovinim mjerilima. Iako to odstupanje možda još nije toliko ozbiljno da dovede do toga da Bog tu osobu odbaci, ono može biti znak upozorenja, pokazujući da je potrebno učiniti neku promjenu (1. Mojsijeva 4:6, 7). Ljubav uistinu izlazi na vidjelo kad duhovno osposobljeni nastoje ispraviti grešnika u duhu blagosti!  (Galaćanima 6:1). No da bi uspjeli u tom nastojanju, prijeko je potrebno da to čine zato što im je stvarno stalo do drugih, a ne s kritičkim duhom.

Što je s pokazivanjem strpljivosti prema ljudima čija se vjerska gledišta razlikuju od naših? “Opća pouka” izvješena u svim državnim školama osnovanim 1831. u Irskoj kaže: “Isus Krist nije želio da se njegovu religiju nasilu nameće ljudima. (...) Bližnje ne možemo uvjeriti da smo mi u pravu, a oni u krivu ako se svađamo s njima ili ih napadamo. Prije će se desiti da ćemo ih uvjeriti da nemamo kršćanski duh.”

Isus je poučavao i postupao na način na koji je ljude privlačio Božjoj Riječi, a tako bismo trebali činiti i mi (Marko 6:34; Luka 4:22, 32; 1. Petrova 2:21). Bio je savršen čovjek i imao je posebnu sposobnost opažanja koju je dobio od Boga, pa je mogao čitati srca. Zbog toga je, kad je to bilo potrebno, Jehovinim neprijateljima mogao izreći oštre osude (Matej 23:13-33). To nije bio znak netolerantnosti.

Za razliku od Isusa, mi ne možemo čitati srca. Stoga bismo trebali slijediti savjet apostola Petra: “Svetite Krista kao Gospodina u svojim srcima, uvijek spremni na obranu pred svakim tko od vas traži razlog za nadu koja je u vama, ali činite to s blagošću i dubokim poštovanjem” (1. Petrova 3:15). Kao Jehovini sluge trebali bismo braniti naša vjerovanja jer se ona čvrsto temelje na Božjoj Riječi. No pritom trebamo pokazivati poštovanje prema drugima i prema onome u što oni iskreno vjeruju. Pavao je napisao: “Neka vaša riječ uvijek bude ugodna, začinjena solju, da biste svakome znali odgovoriti kako treba” (Kološanima 4:6).

U svojoj poznatoj Propovijedi na gori Isus je rekao: “Sve (...) što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima” (Matej 7:12). Stoga strpljivo podnosimo jedan drugoga i pokazujmo poštovanje prema osobama kojima propovijedamo dobru vijest. Ako uspostavimo ravnotežu između svoje revnosti prema pravednosti i na Bibliji utemeljene tolerantnosti, ugodit ćemo Jehovi i bit ćemo uistinu tolerantni.