MOJI su roditelji otprilike 1910. emigrirali iz gruzijskog grada Tbilisija u Kanadu. Nastanili su se u maloj seoskoj kući u prerijskom kraju u okolici Pellyja, gradića u pokrajini Saskatchewanu, na zapadu Kanade. Ja sam se rodio 1928, kao najmlađe od šestero djece. Otac mi je umro šest mjeseci prije mog rođenja, a majka kad sam imao godinu dana. Kratko nakon nje umrla mi je i najstarija sestra, Lucy, u dobi od 17 godina. Otada se za mene i moju braću i sestre brinuo naš ujak Nick.

Jednom prilikom, kad sam imao dvije godine, članovi moje obitelji vidjeli su kako konja vučem za rep. Prepali su se da će me konj udariti stražnjim nogama i stali mi vikati da se maknem od njega, ali ja nisam reagirao. Bio sam im okrenut leđima i nisam ih čuo. Srećom, konj me nije udario, ali tog je dana moja obitelj otkrila da sam gluh.

Jedan obiteljski prijatelj rekao nam je da bi bilo dobro da se školujem zajedno s drugom gluhom djecom. Zato me ujak Nick upisao u školu za gluhe koja se nalazila u Saskatoonu, gradu koji je bio dosta daleko od naše kuće. Bilo me jako strah jer sam tada imao samo pet godina. Obitelj sam posjećivao samo za blagdane i ljetne praznike. S vremenom sam naučio znakovni jezik i volio sam se igrati s drugom djecom.

Godine 1939. moja sestra Marion udala se za Billa Danylchucka te su njih dvoje preuzeli brigu o meni i mojoj sestri Frances. Oni su bili prvi članovi naše obitelji koji su došli u kontakt  s Jehovinim svjedocima. Tijekom ljetnih praznika trudili su se koliko god su mogli da mi prenesu ono što su naučili iz Biblije. Iskreno, nije mi bilo lako komunicirati s njima jer nisu znali znakovni jezik. Unatoč tome mogli su vidjeti da stvarno volim učiti o Jehovi. Shvatio sam da idu propovijedati zato što je to na neki način povezano s Biblijom, pa sam išao s njima. Ubrzo sam se poželio krstiti. Petog rujna 1941. Bill me krstio u metalnoj bačvi koju smo napunili vodom iz bunara. Voda je bila jako, jako hladna!

Godine 1946. tijekom ljetnih praznika otišli smo na kongres u američkom gradu Clevelandu (Ohio). Prvog dana kongresa moje su sestre naizmjence pisale bilješke kako bih mogao pratiti program. No drugog dana oduševio sam se kad sam saznao da jedna sestra prevodi program na znakovni jezik za grupu gluhih delegata. Napokon sam mogao uživati u programu i bio sam presretan što mogu jasno razumjeti biblijsku istinu!

U tom poslijeratnom periodu u zemlji se osjećao snažan nacionalistički duh. No ja sam se s kongresa vratio odlučan da u školi nepokolebljivo zastupam svoja vjerska uvjerenja. Zato sam prestao pozdravljati zastavu i pjevati himnu na znakovnom jeziku. Isto tako, prestao sam sudjelovati u blagdanskim proslavama i nisam više išao na misu, iako je bila obavezna za sve učenike. Nastavnicima nije bilo nimalo drago zbog toga te su me prijetnjama i lažima pokušavali prisiliti da se predomislim. U školi se digla velika prašina, pa sam imao puno prilika svjedočiti učenicima. Ustvari, neki od njih, naprimjer Larry Androsoff, Norman Dittrick i Emil Schneider, s vremenom su prihvatili istinu i sve do danas vjerno služe Jehovi.

Kad god bih posjetio neki grad, uvijek sam si dao u zadatak da svjedočim gluhima. Naprimjer, u Montrealu sam u klubu gluhih svjedočio Eddieju Tageru, koji je bio vođa jedne ozloglašene grupe mladih. Eddie je sve do svoje smrti prošle godine bio član skupštine na znakovnom jeziku u kvebečkom gradu Lavalu. Upoznao sam i mladog Juana Ardaneza, koji je poput Berejaca gorljivo istraživao Bibliju kako bi se uvjerio da je ono što uči iz nje istina (Djela 17:10, 11). I on se krstio te je sve do svoje smrti vjerno služio kao starješina u Ottawi.

Godine 1950. preselio sam se u Vancouver. Iako rado propovijedam gluhima, imao sam lijepa iskustva i s osobama koje nisu gluhe. Naprimjer, nikad neću zaboraviti razgovor sa ženom  po imenu Chris Spicer, kojoj sam svjedočio na ulici. Ona je prihvatila pretplatu na naš časopis i pozvala me da je posjetim kako bih upoznao njenog supruga Garyja. Posjetio sam ih te smo dugo razgovarali pišući poruke. To je bio naš jedini susret sve dok me nekoliko godina kasnije na kongresu u Torontu nisu spazili u mnoštvu i prišli mi. Bilo je to prekrasno iznenađenje! Gary se baš tog dana trebao krstiti. To divno iskustvo podsjetilo me koliko je važno ustrajno propovijedati jer ne znamo kada ili gdje sjeme istine može pustiti korijen.

Kasnije sam se vratio u Saskatoon. Ondje sam upoznao ženu koja me zamolila da proučavam Bibliju s njezine dvije gluhe kćeri blizanke. Jean i Joan Rothenberger bile su učenice u istoj školi za gluhe koju sam i ja nekad pohađao. Blizanke su ubrzo počele drugoj djeci u školi prenositi ono što su učile iz Biblije. S vremenom je pet učenica iz njihovog razreda prihvatilo istinu. Jedna od njih bila je Eunice Colin. Nju sam prvi put upoznao kad sam bio maturant. Dala mi je bombon i pitala me možemo li biti prijatelji. Eunice je kasnije imala vrlo važnu ulogu u mom životu — postala mi je supruga!

Kad je njena majka saznala da proučava Bibliju, tražila je od ravnatelja škole da je pokuša razuvjeriti. On joj je čak uzeo svu biblijsku literaturu. No Eunice je čvrsto odlučila ostati vjerna Jehovi. Kad se htjela krstiti, roditelji su joj rekli: “Ako postaneš Jehovin svjedok, moraš van iz kuće!” I stvarno, Eunice je sa 17 godina otišla od kuće. Jedna obitelj Jehovinih svjedoka srdačno ju je primila u svoj dom. Nastavila je proučavati i kasnije se krstila. Kad smo 1960. stupili u brak, njeni roditelji nisu nam došli na vjenčanje.  No s vremenom su nas ipak počeli respektirati zbog naših vjerovanja i načina na koji smo odgojili djecu.

Kao gluhim roditeljima bio nam je velik izazov podići sedam sinova koji čuju. Potrudili smo se da djeca dobro nauče znakovni jezik kako bismo mogli komunicirati s njima i poučavati ih o istini. Velika pomoć bila su nam braća i sestre u skupštini. Naprimjer, jedan nam je suvjernik u poruci napisao da jedan naš sin u dvorani koristi ružne riječi. Zahvaljujući tome mogli smo taj problem riješiti na licu mjesta. Četvorica naših sinova — James, Jerry, Nicholas i Steven — vjerno služe Jehovi sa svojim suprugama i obiteljima. Sva četvorica su starješine. Osim toga, Nicholas i njegova žena Deborah pomažu u prevođenju na znakovni jezik u britanskoj podružnici, a Steven i njegova žena Shannan u američkoj.

Mjesec dana prije naše 40. godišnjice braka Eunice je izgubila bitku s rakom. Bila je vrlo hrabra u tom mučnom periodu. Snage joj je davala vjera u uskrsnuće. Jedva čekam dan kad ću je opet vidjeti!

U veljači 2012. pao sam i slomio kuk, tako da više nisam mogao živjeti sam. Zato sam se preselio k jednom od svojih sinova. Sada pripadamo skupštini na znakovnom jeziku u Calgaryju, gdje i dalje služim kao starješina. Zamislite, to mi je prva skupština na znakovnom jeziku! Kako sam svih tih godina duhovno opstao u engleskim skupštinama? Jehova je u svojoj Riječi obećao da će se brinuti za djecu bez oca i on je doista ispunio to obećanje (Psal. 10:14). Zahvalan sam svoj braći i sestrama koji su bili spremni pisati mi bilješke, naučiti znakovni jezik i prevoditi mi program najbolje što su mogli.

Iskreno, bilo je trenutaka kad sam bio frustriran i želio sam dići ruke od svega jer nisam shvaćao što se govori na sastancima i imao sam osjećaj da drugi ne razumiju potrebe nas gluhih. No u takvim sam trenucima razmišljao o onome što je Petar rekao Isusu: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života” (Ivan 6:66-68). Kao i mnoga druga gluha braća i sestre moje generacije, naučio sam biti strpljiv. Naučio sam čekati na Jehovu i njegovu organizaciju i to mi je donijelo mnoštvo blagoslova. Sada na mom jeziku postoji izobilje duhovne hrane i mogu se družiti sa suvjernicima na sastancima i kongresima koji se održavaju na američkom znakovnom jeziku. Doista mogu reći da sam vodio sretan i smislen život služeći Jehovi, našem velikom Bogu!