ZAMISLITE da ste kršćanin i da živite u 1. stoljeću. Zajednica vjernika kojoj pripadate upravo je od apostola Pavla primila poslanicu. Dok slušate čitanje te poslanice, primjećujete da Pavao često citira “svete spise”, odnosno hebrejski dio Biblije (2. Timoteju 3:15). U jednom trenutku pomislite da biste uistinu voljeli vidjeti ulomak koji citira. No njega ne bi bilo nimalo lako pronaći. Zašto bi to bio problem?

Kako su izgledali rukopisi svetih spisa u Pavlovo vrijeme? Jedan takav rukopis prikazan je na ovoj stranici. To je ulomak knjige proroka Izaije koji pripada Svicima s Mrtvog mora. Što možemo primijetiti? Tekst rukopisa zbijen je u jednu cjelinu i u njemu nema interpunkcijskih znakova. Osim toga, ne postoji podjela na numerirana poglavlja i retke kao u današnjim Biblijama.

Biblijski pisci nisu svoj tekst dijelili na poglavlja i retke. Oni su naprosto zapisali cijelu poruku koju su dobili od Boga kako bi čitateljima bio dostupan cijeli tekst te poruke, a ne samo neki njegovi dijelovi. Slično tome, kad nam osoba koju volimo pošalje važno pismo, mi ga pročitamo u cijelosti, a ne tek pojedine dijelove.

Međutim, to što biblijski tekst nije bio podijeljen na poglavlja i retke stvaralo je određene probleme. Naprimjer, Pavao nije mogao točno navesti iz kojeg dijela svetih spisa citira tekst, nego je te citate mogao označiti jedino izrazima poput “kao što je napisano” ili “kao što je Izaija prorekao” (Rimljanima 3:10; 9:29). Navedene citate mogao je pronaći samo onaj tko je vrlo dobro poznavao svete spise.

Pored toga, sveti spisi nisu sadržavali samo jednu poruku od Boga. Do kraja 1. stoljeća oni su prerasli u zbirku koja se sastojala od 66 knjiga! Zbog toga je većina današnjih čitatelja Biblije sretna što je tekst podijeljen na poglavlja i retke. Naime, to im pomaže da lakše pronađu informacije koje ih zanimaju, naprimjer mnogobrojne ulomke iz hebrejskog dijela Biblije koje je Pavao citirao u svojim poslanicama.

No tko je onda zaslužan za podjelu biblijskog teksta na poglavlja i retke?

Engleski svećenik Stephen Langton, koji je kasnije postao nadbiskup od Canterburyja, zaslužan je za podjelu biblijskog teksta na poglavlja. Bilo je to početkom 13. stoljeća, dok je radio kao profesor na Sveučilištu u Parizu.

I prije Langtona bibličari su isprobavali razne načine kako podijeliti biblijski tekst na manje cjeline ili poglavlja, uglavnom zato da bi lakše pronalazili pojedine dijelove biblijskog teksta. Sigurno je bilo neusporedivo lakše pronaći određeni odlomak ukoliko je trebalo pretražiti samo jedno poglavlje, a ne čitavu knjigu, kao što je knjiga proroka Izaije, koja ima 66 poglavlja.

Međutim, bibličari su koristili mnogo različitih sustava podjele teksta koji se međusobno nisu podudarali, što je stvorilo probleme. Prema jednom takvom sustavu, Evanđelje po Marku bilo je podijeljeno na gotovo 50 poglavlja, a ne na 16 kao u  današnjim Biblijama. Dok je Langton predavao na Sveučilištu u Parizu, ondje je bilo studenata iz mnogih zemalja koji su donijeli Bibliju iz svoje domovine. No predavači i studenti nisu mogli jedni drugima objasniti o kojem dijelu biblijskog teksta govore. Zašto im je to bilo teško? Zato što je tekst u njihovim Biblijama bio podijeljen na drugačiji način.

Stoga je Langton osmislio novi sustav podjele poglavlja. U knjizi The Book—A History of the Bible stoji da je njegov sustav podjele “zaintrigirao i čitatelje i prepisivače biblijskog teksta” te se “brzo proširio čitavom Europom”. U većini današnjih izdanja Biblije koristi se Langtonova podjela na poglavlja.

Oko 300 godina kasnije, sredinom 16. stoljeća, ugledan francuski izučavatelj Biblije i tiskar Robert Estienne još je više olakšao snalaženje u Bibliji. Njegov cilj bio je popularizirati proučavanje Biblije. Uvidio je koliko bi bilo korisno imati jedinstven sustav numeriranja poglavlja, ali i redaka.

Međutim, Estienne nije bio začetnik ideje o podjeli biblijskog teksta na retke. Stoljećima prije njega židovski su prepisivači podijelili cijeli tekst hebrejskih knjiga Biblije, poznat kao Stari zavjet, na retke, ali ne i na poglavlja. No kao i kod podjele na poglavlja, nije postojao jedinstven sustav razdiobe.

Estienne je knjige grčkog dijela Biblije, poznate kao Novi zavjet, podijelio na retke po novom principu te ih povezao s recima koji su već postojali u hebrejskim knjigama Biblije. Godine 1553. objavio je prvu cjelovitu Bibliju (izdanje na francuskom jeziku) koja je u osnovi imala istu podjelu na poglavlja i retke kao i većina današnjih Biblija. Neki su kritizirali takvu podjelu govoreći da je zbog nje biblijski tekst rascjepkan i da se stvara dojam da je riječ o nizu odvojenih i nepovezanih izjava. Međutim, taj su sustav brzo prihvatili i drugi tiskari.

Podjela teksta na poglavlja i retke čini se kao vrlo jednostavna ideja. Na taj način svaki biblijski redak dobiva svoju jedinstvenu “adresu”, nešto nalik poštanskom broju. Doduše, ta podjela nije nastala pod Božjim nadahnućem i istina je da se zbog nje biblijski tekst ponekad prekida na neobičnim mjestima. No zahvaljujući toj podjeli možemo lakše pronaći citate te označiti biblijske retke koji nama puno znače i koje bismo željeli podijeliti s drugima, baš kao što bismo u nekom dokumentu ili knjizi označili neku riječ ili frazu koju želimo zapamtiti.

Koliko god da je podjela na poglavlja i retke praktična, nikada ne bismo smjeli smetnuti s uma da je vrlo važno steći potpunu sliku o Bibliji, odnosno razumjeti cjelokupnu poruku koju smo dobili od Boga. Stoga nije dovoljno samo čitati pojedine retke, nego trebamo uvijek uzimati u obzir njihov kontekst. Budemo li to činili, sve ćemo bolje poznavati “svete spise”, koji nas mogu učiniti mudrima kako bismo dobili spasenje (2. Timoteju 3:15).