Pročitaj što se dogodilo Karini i razmisli što bi ti napravio da se nađeš u istoj situaciji.

 Karina: “Jednom me policija zaustavila zbog prebrze vožnje i dobila sam kaznu. Užas živi! Kad sam ispričala mami što se dogodilo, rekla mi je da moram reći tati, ali to mi je bilo koma.”

  Što bi ti učinio?

1.  A: Pravio bih se da se ništa nije dogodilo i šutio kao zaliven.

2.  B: Iskreno bih rekao tati što sam napravio.

 Možda bi radije izabrao prvu opciju. Uostalom, možda će tvoja mama pretpostaviti da si priznao tati što se dogodilo, pa mu neće ništa spominjati. No dobro je priznati svoje greške, bez obzira na to radi li se o kazni za prometni prekršaj ili o nekom drugom problemu. Navest ćemo tri razloga zašto je to pametno.

1.  1. Zato što je pošteno tako postupiti. Kršćani se trebaju voditi riječima: “U svemu želimo pošteno postupati” (Hebrejima 13:18).

    “Trudim se biti poštena, preuzeti odgovornost za svoje postupke i priznati greške čim ih napravim” (Antonija).

2.  2. Zato što svi mi lakše opraštamo onima koji priznaju da su pogriješili. U Bibliji piše: “Tko krije prijestupe svoje, neće imati uspjeha, a tko ih priznaje i ostavlja, ukazat će mu se milosrđe” (Mudre izreke 28:13).

    “Samo hrabri priznaju da su pogriješili i zato lakše stječu povjerenje drugih. Kad priznaš grešku, ljudi vide da si iskren i pošten, a tada si već na pola puta da popraviš ono što si zabrljao” (Richard).

3.  3. Što je najvažnije, takvim postupanjem raduješ Jehovu Boga. U Bibliji stoji: “Jehovi se gadi čovjek pokvaren, a prisan je s čestitima” (Mudre izreke 3:32).

    “Kad sam jednom napravila veliku glupost, znala sam da moram priznati što sam učinila jer je to jedini način da me Jehova blagoslovi” (Ramona).

 A što je napravila Karina? Pokušala je zatajiti da je dobila kaznu, ali prije ili kasnije tajne izađu na vidjelo. “Godinu dana nakon što me zaustavila policija, tata je pregledavao neke račune i našao kaznu”, kaže Karina. “Skrivanjem kazne uvalila sam se u velike probleme. Mama je bila ljuta jer je nisam poslušala kad mi je rekla da kažem tati da sam prebrzo vozila.”

 Pametni uče na greškama! Karina kaže: “Ako skrivaš što si učinio, problem postaje još veći. Na kraju uvijek platiš za ono što si skrivio.”

 Nema čovjeka koji ne griješi (Rimljanima 3:23; 1. Ivanova 1:8). Potrebna je poniznost i zrelost da priznamo svoje greške, i to čim pogriješimo.

 Pa ipak, nije dovoljno priznati da smo pogriješili. Iz svojih grešaka trebamo nešto i naučiti. Nažalost, neki mladi ne gledaju tako na greške. Možda se osjećaju jednako kao što se osjećala četrnaestogodišnja Priscilla. Ona kaže: “Prije bi mi bilo grozno kad bih u nečemu pogriješila. Nisam imala samopouzdanja, pa mi je svaka greška bila golemi teret koji me bacao u očaj. Svaki bi me promašaj toliko pogodio da sam mislila da ništa ne vrijedim.”

 Ako se i ti ponekad tako osjećaš, razmisli ima li smisla dopuštati prošlosti da upravlja tvojim životom. Stalno razmišljanje o prošlim greškama nalikuje vožnji tijekom koje ne skidaš oči s retrovizora. Takvo te postupanje očito nikamo neće dovesti. Dakle, moraš promijeniti svoj stav prema greškama koje si nekad učinio, jer ćeš se inače osjećati bezvrijedno i nećeš imati snage boriti se s novim problemima.

 Zašto onda ne bi pokušao na drugačiji način gledati na svoje greške?

 “Razmišljaj o svojim greškama, uči iz njih i trudi se ne ponavljati ih. Ali nemoj previše razbijati glavu zbog njih jer od toga nema nikakve koristi” (Elliot).

 “Greške mogu biti dobri učitelji — mogu oplemeniti onoga tko želi učiti i upozoriti ga na gluposti koje više ne bi trebao ponavljati. Znam da će mi takvo razmišljanje pomoći da postanem zrelija” (Vera).